Ovo je prva u nizu objava kroz koje ćete imati priliku upoznati naše vrijedne članove koji se trude djeci prenijeti znanje i entuzijazam koji oni imaju prema STEM području.
Bez previše odugovlačenja, slijedi kratki razgovor s Juricom! 🙂
Bok! Kako se zoveš i čime se baviš?
Bok, moje ime je Jurica, dolazim iz Repušnice, sela pored Kutine, istraživač sam i doktorski student na FER-u.
Zašto misliš da je dodatno obrazovanje u STEM-u važno? Što djeca mogu dobiti time?
Razvoj STEM-a gura civilizaciju prema naprijed. Sjetimo se samo što je pronalazak vatre, izum kotača, računala značio za razvoj čovječanstva. STEM nije sam sebi svrha, već je oruđe koje može pripomoći svakom pojedincu. Smatram da je djecu dobro upoznati sa STEM-om, ne iz razloga da se djeca nauče radu na računalu, već da usvoje logičan način razmišljanja, da prepreke koje se nađu pred njima najprije sagledaju, prouče i tek zatim krenu rješavati, što će im svakako pomoći u svom daljnjem razvoju.
Kako bi, po tvom mišljenju, izgledala idealna osnovna škola? Što bi djeca učila i kako? Ima li nešto što bi želio da si imao u školi tada?
Najveći problem koji se javlja u obrazovanju jest ogroman broj informacija koji se djeci nameće kao imperativ za savladati, ne mareći pritom kako su te informacije prezentirane. Jednom djetetu može biti privlačniji hrvatski jezik, drugome matematika, trećem priroda i društvo, no to ne znači da će ono pod svaku cijenu odbijati informacije. Djeca su kao spužva i ako im se nešto predstavi na zanimljiv način, savladat će to puno lakše. Ono što mislim da treba pokazati djeci nije što učiti, nego kako učiti. Učenje je proces kojim savladavamo nova znanja, ako naučimo kako naučiti, cijeli proces je lakši. To je nešto što je meni nedostajalo tijekom mog dugogodišnjeg obrazovanja.
Kako zamišljaš poslove budućnosti?
Ljudi su u strahu kako će im računala i roboti preuzeti poslove. Neka zanimanja nestaju, nova dolaze na njihova mjesta, to je prirodni proces. Čovjek uči dok je živ i mislim da nitko neće imati problema ako postoje ikakva volja i želja za vlastitim razvojem.
Kako to da si se odlučio volontirati?
Uvijek sam osjećao potrebu vratiti svoj dug društvu. Pomaganjem jedni drugima napredujemo i razvijamo se, a uz to može biti i vrlo zabavno. Ne treba ni zanemariti onaj dobar osjećaj kad pomogneš nekome.
Što ti je najbolje kod rada s djecom? Misliš li da i mi nešto možemo naučiti od djece?
Iskreno, najbolje mi je to što se svaku radionicu dobro nasmijem zbog izjava, ideja, razmišljanja. Svi smo bili djeca, svi smo prošli taj period kad nam je mozak uvijek brži od pameti, no u tome leži čar djetinjstva. Također bih izdvojio to veselje kad netko riješi zadatak pa pokazuje svima, svi mu se dive, pa riješi drugi itd. Djeca nas često podsjećaju da sreća treba biti u malim stvarima.
Što te dovelo u STEMALICU?
Tražio sam udrugu tipa STEMALICE kako bih joj se pridružio. Najprije sam tražio u rodnome kraju, no kako me je karijera odvela u Zagreb-grad, STEMALICA mi se ukazala kao idealna prilika.
Imaš li još kakvih hobija koje bi želio podijeliti?
Nemam ništa što bih jako istaknuo, možda nogomet, što mali, što veliki koji zaista svagdje odveo i dao mi priliku da upoznam puno ljudi i sklopim puno poznanstava i prijateljstava.
Kakvi su planovi za budućnost?
Nikad ne znaš što dan nosi, tako da ni ja ne planiram predaleko unaprijed. Ono što bih želio jest završiti doktorat, a dalje kako bude.
